Ravnopravni i sretni: Žene ne prijavljuju nasilje zbog nepovjerenja u rad institucija

29.09.2016.

Ravnopravne i sretne posvetili smo Ženskoj sobi iz Zagreba, koja je osnovana s ciljem osnaživanja žena i osvještavanja institucija i javnosti o seksualnom nasilju i seksualnim pravima, i koja pruža direktnu i indirektnu pomoć i podršku žrtvama seksualnog nasilja. Njihova vizija je društvo slobodno od patrijarhata, diskriminacije, i rodno uvjetovanog nasilja, u kojem su individualna opredjeljenja osnovne vrijednosti.
Razgovarali smo s Majom Vukmanić Rajter.

Maja Vukmanić Rajter: Hvala na ovako detaljnom predstavljanju, rijetko kad  nam mediji daju prostora, i pročitaju našu punu misiju i viziju. Ovo što ste rekli, to je ona naša bit, tome nekako dugoročno težimo. Ženska soba od svojih početaka, od 2002., je prvenstveno usmjerena na osnaživanje žena. U svim segmentima. Nekako kroz godine rada se naglasak stavio na problematiku seksualnog nasilja odnosno na direktan rad za osobe koje su preživjele seksualno nasilje. Kada radite niz godina, u toj problematici nasilja nad ženama, shvatite da upravo jedno takvo mjesto, kao što je Ženska soba nedostaje, ne samo u Zagrebu, nego u cijeloj Hrvatskoj. Žene koje su preživjele, bilo seksualno uznemiravanje ili one teže oblike nasilja poput silovanja, pokušaja silovanja se nemaju gdje obratiti po tu sveobuhvatnu pomoć i podršku koja je u takvim trenutcima zaista nužna i potrebna. Tu se nekako lagano rodila i kreirala ta ideja, i 2008. otvorile smo službeno svoj Centar za žrtve seksualnog nasilja koji i danas postoji i zaista se iz te naše statistike broja poziva vidi koliko je on potreban.

Kroz koje se oblike aktivnosti odvija rad Ženske sobe?

Maja Vukmanić Rajter: Osim tog, sada spomenutog direktnog rada, sljedeća aktivnost su edukacije. Znači edukacije o samo seksualnom nasilju, o rodnoj ravnopravnosti, i o nasilju nad ženama kao takvom problemu. To su edukacije koje su usmjerene ne samo na širu javnost već i na djecu i mlade, tu se provode brojni prevencijski programi u osnovnim i srednjim školama, ali isto tako su te edukacije usmjerene na druge organizacije civilnog društva, za rad udruga i na institucija. Nekako se trudimo da s tim edukacijama koje su usmjerene na više ciljanih skupina, senzibilizira ciljana skupina, da se više čuje o problematici seksualnog nasilja i nasilja nad ženama, te na taj način zapravo dođemo do tog našeg konačnog cilja odnosno naše misije i vizije. Edukacijama posvećujemo zaista apsolutno najviše pažnje i godišnje ih imamo više 150, na kojima bude oko tri do pet tisuća osoba. Zaista za jednu udrugu velike brojke. Ono što još radimo je takozvani  javni rad, znači provođenje javnih kampanja na temu javnih akcija, lobiranja za neke zakonodavne promjene koje se dotiču naše teme, ali isto tako provodimo istraživanje o problematici koje su u Hrvatskoj nažalost još rijetke i naravno izdavaštvo u formi tiskanih materijala koji nam služi za edukacije i slično.

Osim ovoga vi provodite i znanstvena istraživanja, vezana uz vaš djelokrug rada, kavi su rezultati?

Maja Vukmanić Rajter: Ovisi o kojem istraživanju govorimo, Ženska soba je provodila istraživanje o rasprostranjenosti seksualnog nasilja, to sad već možda jesu malo stariji podaci jer je to bilo istraživanje u 2005., do istraživanja koje smo proveli upravo ove godine gdje smo analizirali situaciju organizacije civilnog društva da vidimo gdje smo mi zapravo na realitetu, gdje smo na terenu, što je civilnom društvu potrebno da se dalje razvija, kakav zakonodavni okvir i onda smo s jedne strane to istraživanje taj upitnik jedan koji smo konstruirali proveli s udrugama, ali isto tako smo proveli i s institucijama, željeli smo da obje strane vide, što jedna organizacija prepoznaje kao neki svoj ključan problem ili prednost. Ono što se pokazalo kroz godine rada da  ne možemo sami, suradnja između institucija i organizacija civilnog društva nužna. Svaka od tih strana ima neke plusove, ima neke izazove kojima tek moramo doskočiti. Ključan problem je nedostatak sustavne podrške od strane institucija jer i dalje postoji ta jedna razina, predrasuda od strane institucije gdje ne prepoznaju organizacije civilnog društva kao nekakvog relevantnog partnera u suzbijanju nasilja nad ženama.

Statistike u Hrvatskoj, kad je u pitanju nasilje nad ženama, prema nekim zadnjim podacima kažu da je u nešto više od godinu dana više od 16 žena ubijeno od strane muškaraca s kojima su bile u obiteljskoj ili partnerskoj vezi. Ubijane su žene svih generacija – kćeri, majke i bake. Svakih 28 dana u Hrvatskoj jednu ženu ubije njezin sadašnji ili bivši partner. Više od 30 žena svakog dana trpi fizičko nasilje od strane sadašnjeg ili bivšeg supružnika. Svakih 11 dana, jedna žena prijavi silovanje koje je počinio njezin partner ili suprug to su strašni podaci?

Maja Vukmanić Rajter: Tako je, to su vrlo poražavajući podaci i ono zapravo što puno više zabrinjava od svega ovoga, što su to samo slučajevi koji su prijavljeni. Kada govorimo o ubojstvima onda možemo reći da je to stvarna brojka, ali kada govorimo o nasilju u obitelji, o seksualnom nasilju, ta stvarna brojka puno je veća, jer jedan veliki broj žena se to odluči ne prijaviti. Kada govorimo o seksualnom nasilju, konkretnije o silovanju, poznati su podaci da na jedno prijavljeno silovanje dolazi 15 do 20 ne prijavljenih. Tek kada mi na ovu brojku prijavljenih slučajeva, pridodamo procjenu koja se pokazuje i na svjetskoj, europskoj i našoj razini, dolazi se do zaključka da su zapravo odstupanja minimalna, mi dolazimo do stvarnog stanja i vidimo koliko je taj problem rasprostranjen. Za nasilje u obitelji situacija je vrlo slična, na jedan prijavljeni slučaj dolazi 10 do 15 neprijavljenih, to su ogromne brojke i to zapravo govori koliko smo na žalost mi kao društvo još tolerantni na nasilje koje nas okružuje.

22. rujna obilježili smo Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, koji se obilježava u spomen na dan kada su na zagrebačkom Općinskom sudu 22. rujna 1999. godine ubijene tri žene odnosno kada ih je tijekom brakorazvodne parnice ubio policajac Mato Oraškić riječ je o sutkinji Ljiljani Hvalec, supruzi ubojice Gordani Oraškić i njezinoj odvjetnici Hajri Prohić?

Maja Vukmanić Rajter: Tako je, da. I još je ranio zapisničarku.

Osnovni cilj Nacionalnog dana jest senzibiliziranje društva na problematiku nasilja nad ženama te slanje jasne poruke da se nasilje ni u kakvom obliku ne tolerira. No koliko kao društvo uspijevamo u tome, jer kako se čini još uvijek okrećemo glavu od nasilja koje nam se događa pred očima i smatramo da to nije naš problem?

Maja Vukmanić Rajter: Ja bih rekla da smo mi još zaista, u začecima tog jednog procesa, odnosno tog razvoja nulte tolerancije na nasilje. Pomaka ima, bez daljnjeg i pomak se vidi i na nekakvoj razini prevencije i u osnovnim i srednjim školama, i u institucijama, možemo reći da jača taj sustav podrške za žrtve. Ali to su sve još minimalni koraci. Jedan od snažnijih razloga zbog čega žene ne prijavljuju nasilje je nepovjerenje u rad institucija. Kada vi otvorite novine ili portale i kada čitate o aferama korupcijama, mitu i ostalom, vrlo lako se stvori ta jedna slika nepovjerenja. Zbog čega ću ga prijaviti, pa on zna nekoga tamo, na kraju od toga ništa neće biti. S druge strane, vrlo je važna ta socijalna podrška koju će žena imati. Stoji li njezina okolina uz nju, jesu li joj podrška u tom procesu ili isto tako odmahuju glavom na ono što joj se događa. Iz nekog našeg iskustva je zaista ključno da se na problematici nasilja kao takvog počinje raditi od najranije dobi. Postoji posebno kreiran i prilagođeni prevencijski program za djecu osnovnoškolskog uzrasta, od početnih razreda može se učiti, može se s njima na tome raditi i mislim da je ključno da se na toj većoj razini bude dosljedan i sustavan.

Kako možemo pomoći?

Maja Vukmanić Rajter: Mislim da može svatko od nas. Ako nešto vidite i primjećujte, reagirajte. Ja mogu apsolutno razumjeti tu jednu potrebu da osoba okrene glavu. Vrlo često susjedi ne žele pozvati policiju, ako i nešto čuju u susjednom stanu, jer smatraju daće si samo ćemo uzrokovati probleme, s druge strane, ako ste i pogriješili, ništa nije tako strašno, ništa strašno se neće dogoditi, bolje da ste pogriješili, bolje je za svakoga da ste pogriješili, je ako se nešto slučajno i događa, osoba koja trpi nasilje, sigurna sam, bit će vam zahvalna, a vi ćete zbog sebe znati zbog svog nekog unutarnjeg mira da ste učinili ono što je u vašoj moći, dakle obavijestili ste nadležnu instituciju ili ako ste dijete odnosno mlada osoba rekli nekome u koga imate povjerenja i to je uvijek nešto što možemo napraviti.

Je li ovakvim statistikama u stvari pridonio problem s našim zakonima. Kazne ako do njih uopće i dođe ili su male ili se rijetko provode do kraja?

Maja Vukmanić Rajter: Da, nepovjerenje u rad institucija. Osim što smo bombardirani na svakodnevnoj razini tim nekakvim aferama o mitu i korupciji s druge strane do nas dolazi informacija o niskim zatvorskim kaznama gdje se  onda postavlja pitanje ima li smisla da ga uopće prijavim ako će on dobiti 2 godine, a izaći van za godinu dana. Hrvatski zakon odnosno kazneni zakon ima dobar raspon kazni. Za kazneno djelo silovanje imate propisanu kaznu od godine do 10, to je širok raspon, ali ono što se u praksi događa da se puno češće izriču minimalne kazne, znači dvije do četiri godine. I onda se događaju situacije da proces traje neko vrijeme, a je tijekom tog procesa proveo već neko vrijeme u pritvoru za koje postoji mogućnost da će mu uračunati u izdržavanje zakonske kazne, a ako se pritom dobro ponaša, on može izaći van i prije isteka kazne koju je dobio. Tu se, naravno ženama koje prijavljuju postavlja pitanje ima to smisla? Tu je sad uloga države da vrlo jasno pošalje poruku: To ponašanje ne toleriramo! I da tu poruku pošalje propisujući odgovarajuću kaznu, a ne da se za kazneno djelo silovanje može dobiti 12 mjeseci. Dok su posljedice tog djela načelno dugoročnije i dalekosežnije, ne samo za žrtve nego možemo reći i za njezinu obitelj. Ja bih to čak nazvala propustom državnih institucija čija je  jedina odgovornost briga za građanke i građane.

Žene se teško odlučuju prijaviti nasilje iz još jednog razloga a, to je egzistencijalan i financijska ovisnost o zlostavljaču ?

Maja Vukmanić Rajter: Tako je, posebice kada govorimo o nasilju u obitelji. Vrlo čest je slučaj da žene koje trpe nasilje su već niz godina nezaposlene, nemaju nikakvih prihoda i dosta često su zapravo izolirane i od svoje obitelji i prijatelja i nemaju tu jednu socijalnu mrežu. Tu je opet nešto što bi bila uloga ne samo države već i organizacija civilnog društva da, postoje skloništa, da osoba kada se odluči prijaviti nasilje, ako zatraži, dobije  i siguran smještaj gdje ona u tom skloništu može biti sa svojom djecom. Ali tada je ključno zapravo da ona unutar tih 6 mjeseci, godinu dana osigura sebi i svojoj djeci ekonomsku sigurnost, što se naravno u današnje vrijeme teško može ostvariti.

Koliko organizacije civilnog društva koje su podrška ženama žrtvama nasilja imaju potporu javnosti, države, lokalne samouprave, institucija ?

Maja Vukmanić Rajter: Sve od ovoga što se pitali, svako pitanje možemo reći da je za sebe. Koliko institucije podržavaju, koliko lokalna zajednica, koliko javnost. Možemo reći nakon nekog iskustva u radu da se percepcija javnosti spram udruga i organizacija nešto mijenja na pozitivnije. Čini mi se da su organizacije nekako prisutnije u aktualnostima u društvenom životu, da se možda više vide nekako, ti pozitivni pomaci koji su se dogodili upravo zbog organizacije civilnog društva. S druge strane i dalje postoji niz predrasuda, nećemo se lagati, velik broj ljudi još uvijek misli da su udruge te  koje uzimaju novac običnih građana, a ne rade ništa. To je apsolutno nešto što bi htjela opovrgnuti jer zaista godišnji budžeti su nam u pravilu minimalni. Mi jedan velik dio onoga što radimo, radimo volonterski, radimo to iz neke unutrašnje motivacije i afiniteta. Jednostavno zbog želje za nekom promjenom i doprinosom ovom društvu i stanju u kojem živimo. Ženska soba ima zaista kvalitetnu suradnju sa Gradom Zagrebom, ne možemo reći da ne. U vidu nekakve podrške u nekim našim aktivnostima, sudjelovanju u nekim edukacijama i javnim događanjima, a kada govorite o nekakvoj sustavnoj financijskoj podršci iako je ona prisutna, ona je više simbolična. Znači mi da bismo mogle pružiti direktnu pomoć, odnosno voditi naš centar za žrtve seksualnog nasilja, sa strane moramo voditi 10 do 15 različitih projekata, čisto da si osiguramo neku osnovnu egzistenciju, za takozvani hladni pogon da bismo mogli biti Centar za žrtve seksualnog nasilja u Hrvatskoj. Od kada su se otvorile mogućnosti europskih fondova to nam je donekle olakšalo situaciju otvorile su se neke mogućnosti. S druge strane unatrag godinu dana civilni centar u Hrvatskoj je doista u jednoj nezavisnoj poziciji i položaju i možemo reći da svi ti koraci prema naprijed koji su se dogodili proteklih godinu dana sada su zapravo otišli unatrag.