Školsko zvono: Druga mobilnost učenika Ekonomske škole Požega u sklopu projekta Communication and Culture

18.3.2016.

Na drugu mobilnost u sklopu projekta Communication and Culture od 29. veljače do 4. ožujka 2016. putovali su učenici Ekonomske škole Andrea Došlić, Ivana Šimota i Marko Mihalj iz 2.k te Antonio Grozdanoski iz 3.a u pratnji profesorice Engleskog jezika Jelene Kovačević i ravnateljice Marinke Parac. Domaćin im je bila škola u gradu Taranto, na jugu Italije. Učenici su bili smješteni u talijanskim obiteljima, a tema mobilnosti bila je srednji vijek. Kako je Taranto grad osnovan još 706. g. prije Krista, a u davna vremena bio jedan od najvećih gradova na svijetu, razgledali su srednjovjekovni Taranto, njegov dvorac te brojne palače podzemne tunele i građevine. Domaćini su pripremili bogat program – od kostimiranog srednjovjekovnog plesa do baleta i nastupa školskog zbora. Za učenike su bile organizirane brojne aktivnosti, od obilaska škole, do raznih radionica – izrade predmeta od gline, karatea, učenja talijanskog jezika, radionice dešifriranja kodiranih poruka. Nastavnici su osim radnog sastanka na kojem su se koordinirale aktivnosti u sklopu projekta prošli obuku o upotrebi informacijsko-komunikacijske tehnologije u nastavi. Posjetili su i vidjeli brojne zanimljivosti. O tome smo s njima razgovarali u emisiji Školsko zvono.

Možemo li se prisjetiti samo ukratko, o kakvom je projektu riječ?!

Jelena Kovačević: Radi se o međunarodnom europskom projektu, u kojem sudjeluje šest zemalja, među kojima je i Hrvatska predstavljena s našom Ekonomskom školom Požega. Koordinatorica za našu školu je profesorica Lidia Gerstman. Projekt se zove „Komunikacija i kultura“, odnosno „Communication and culture“, s obzirom na to da je engleski službeni jezik projekta. Osim nas, sudjeluje šest zemalja, Španjolska, Italija, Poljska, Bugarska, Finska. Cilj je unaprijediti komunikaciju među učenicima, profesorima, upoznati kulturu zemlje u koju putuju učenici i profesori na mobilnosti, ali i pridonijeti toj komunikaciji putem informacijsko – komunikacijskih alata.

Bili ste u Italiji, kada i gdje točno?

Jelena Kovačević: Naša mobilnost, počela je 29.veljače i trajala do 5. ožujka ove godine. Putovali smo u grad Taranto, na samom jugu Italije. Grad Taranto broji nekih 200 tisuća stanovnika, smješten je na Jonskom moru i važan u tom području. Poznat po industriji, po brodogradilištu. Inače, tamo je i vojni centar za obuku mornarice. Nekada u davna vremena, taj grad bio je među važnijima u Italiji jer je u antičko doba imao 300 tisuća stanovnika pa je bio jedan od većih gradova na svijetu. Danas je treći po veličini u južnoj Italiji.

Kakve su bile aktivnosti za učenike i profesore?

Jelena Kovačević: Prvu večer kada smo stigli, učenike su dočekale obitelji. Oni su bili smješteni kod obitelji talijanskih učenika, pa su tako roditelji ali i profesori imali obvezu brinuti se o nama da nas dovezu na dogovorena mjesta, i u školu i ako smo išli negdje na izlet. U školi su bile organizirane razne radionice za učenike, od učenja talijanskog jezika, izrade predmeta od keramike, razbijanja kodova i sl. Sve je to imalo funkciju komunikacije. Osim radnog sastanka na kojem su se koordinirale aktivnosti za mobilnosti, za profesore su bile organizirane radionice, u kojima su imali priliku naučiti upotrijebiti neke nove informacijsko – komunikacijske alate koji su dostupni na internetu za izradu prezentacija.

Kakvi su vaši dojmovi? Imali ste prilike razgovarati s talijanskim kolegama i vidjeti kako funkcionira njihov školski sustav ?

Jelena Kovačević: Smatram da je to jedno izuzetno iskustvo, ne samo za učenike kojima je to bio i prvi odlazak od kuće u inozemstvo, upoznavanje i boravak u jednoj stranoj sredini nego i za profesore koji imaju priliku razmjenjivati svoja iskustva i znanja s drugim kolegama. Usporedba obrazovnih sustava nije laka jer svaka zemlja ima svoj sustav. U nekim zemljama su učenici srednjoškolci, u drugim zemljama, u istim godinama osnovnoškolci ili obrnuto. Iskustvo je definitivno jako vrijedno, stvarno se dobiva širi uvid u međukulturalnost i povezanost.

Kakav je standard u talijanskim školama u odnosu na naše?

Jelena Kovačević: Naša škola je izuzetno dobro opremljena, imamo računalo u svakoj učionici, pristup internetu, projektor, platno, pametnu ploču, sve što nam je potrebno za suvremeni rad i pristup. Osobno, u talijanskoj školi nisam vidjela ništa posebnije, bolje ili opremljenije. Ne zaostajemo niti malo.

Rekli ste da ste imali pripreme prije odlaska u Italiju. Što su to obuhvaćale te pripreme?

Jelena Kovačević: Bile su organizirane video konferencije s učenicima gdje su se oni upoznali ali isto tako je upotrebljavana i komunikacijska tehnologija poput skyp-a i Facebooka. Učenici su pisali mailove jedni drugima, s istom svrhom izrađivali panoe i plakate kojima se izvještavalo ne samo o prethodnoj mobilnosti već i radilo na temi ovog djela mobilnosti ( srednji vijek, stari vijek ) već kako je koga koje razdoblje zahvatilo. Radili smo na izradi filmova. Naš učenik Antonio Grozdanoski, napravio je fantastičan film o srednjovjekovnoj Požegi, kojeg smo i predstavili u Tarantu. U pripremi su filmovi o srednjovjekovnom Kutjevu i Kaptolu jer nam je to trenutno tema.

Što sada nakon ove mobilnosti?

Jelena Kovačević: Nakon mobilnosti pišemo jako puno izvještaja. Surađujemo i s lokalnim medijima, lokalnu zajednicu izvještavamo gdje smo bili, što smo radili. Pripremamo se za sljedeću mobilnost koja je 1. svibnja. Putuje se u Bugarsku. Na tu mobilnost putuje četvero naših profesora i šesnaest učenika.

Svoje dojmove iz Italije podijelili su s nama i učenici Andrea Došlić, Ivana Šimota, Antonio Grozdanoski i Marko Mihalj.

Antonio: Smatram da je to bilo jedno jako važno iskustvo za daljnje školovanje, a dojmovi su odlični.

Bili ste smješteni u obitelji učenika koji sudjeluju u ovom projektu. Kako ste se snašli ?

Marko: Prvih par dana bilo je baš neugodno. Nije bilo jednostavno upoznati se s ljudima koje nikad nismo vidjeli, međutim, kasnije je bilo sve u redu i jako se teško bilo rastati.

Kako ste komunicirali s kolegama? Kakva su iskustva tu?

Marko: Malo su mlađi od nas pa je isprva bilo teško, mi smo bili dosta stariji i bili smo u prednosti s više znanja engleskog.

Kakav je bio dnevni raspored ?Što ste sve radili? Koje su bile vaše aktivnosti?

Andrea: Otprilike smo se budili u sedam sati, morali smo doći u školu u osam sati. Ja sam imala pet minuta hoda do škole. Prvi dan smo se okupili i otišli u obilazak škole. Ostatak smo obilazili autobusom, Krulje, palaču Di Castellana, Sasium Atari, Argon ( dvorac iz 15. Stoljeća u Tarantu ) i tako nam je prošao dan. Družili smo se na tim izletima, sklopili nova poznanstva, shvatili da imamo dosta toga zajedničkog. Naučili smo nove riječi na stranim jezicima.

Kako vam se svidjela Italija i kako vam se svidio Taranto u odnosu na našu Požegu? Kakva je bila talijanska kuhinja?

Andrea: Da naravno,svidio nam se Taranto, puno je veći od Požege, stvarno predivan grad. Što se mene tiče, ja bih tamo ostala živjeti, baš sam se pronašla u njemu. Hrana je bila ukusna ali nije velika razlika između naše i talijanske kuhinje, vrlo su slične, samo su pizze veće, ostalo je isto.

Osim što ste obišli sve znamenitosti Taranta, bili ste i na tamošnjem fakultetu I sudjelovali u jednoj televizijskoj emisiji zar ne?

Marko: Imali smo jedno predavanje općenito o gradu i njegovim znamenitostima tako što nam je jedan profesor objašnjavao i dolazila je njihova lokalna televizija i njihovi profesori davali su izjave o mobilnosti.

Jeste li razmjenjivali iskustva s kolegama premda su oni mlađi? Jeste li pričali o školi, o učenju?

Marko: Naši domaćini su bili većinom mlađi kao što smo rekli, tako da oni još uvijek pohađaju osnovnu školu. Zanimalo ih je kako je nama u srednjoj školi, kakav je naš sustav obrazovanja.

Kakvi su zaključci?

Marko: Normalno da je njima osnovnoj školi za sada lakše. Pokušali smo im srednju školu predstaviti ne kao neku preveliku razliku da ih ne bi uplašili.

Što se tiče standarda u školi i opreme što ste zapazili ima li prevelike razlike između talijanskih škola i naših ?

Marko: Zapravo, ja sam se jako začudio. Prema mome mišljenju, naša škola je puno opremljenija, ljepše je uređena općenito. Začudilo me jer je Italija jedna od većih i bitnijih država u Europi.

Kakav je vaš zaključak o ovim projektima. Koliko su oni dobri za vas?

Antonio: Pa svakako da jesu. Stječemo neko znanje za budućnost, lakše učimo engleski kroz razgovor. To je jedno vrlo korisno iskustvo za nas. Smatram da je ovo jedan veliki korak naprijed u upoznavanju drugih kultura i širenju naših vidika prema svijetu.

Ivana: Dosta smo upoznali njihov način života. Preporučujem svim učenicima ako imaju prilike neka se definitivno uključe u ovakve projekte jer je to sasvim novo iskustvo gdje će naučiti dosta o kulturi, o jezicima drugih država, pamtit će to cijeli život i neka se uključe.

Andrea: Stekli smo i nova prijateljstva, ali eto, isto tako naučili i nešto o Italiji što nismo prije znali, njihove znamenitosti i dojmilo nas se dosta.