Jurica Leikauff: U glazbi uživam iskreno i do kraja

Rijetke su prigode u Požegi zateći Juricu Leikauffa, vrhunskog hrvatskog glazbenika, Požežanina kojeg je njegova strast odvela iz rodnog grada s 14 godina života. Prisjetili smo se njegove mladosti u Požegi, muzičke škole, prvog benda, Vesne Pisarović, Ivane Kindl, Dine Dvornika, Prljavog kazališta, novih projekata… Pročitajte što nam je rekao u opuštenom razgovoru uz kavu i rakiju.

Rijetke su prigode u Požegi zateći Juricu Leikauffa, vrhunskog hrvatskog glazbenika, Požežanina kojeg je njegova strast odvela iz rodnog grada s 14 godina života. Kroz sat vremena druženja, uz kavu i rakiju, prisjetili smo se početaka, prošli priču posljednja dva desetljeća njegove nevjerojatne karijere, porazgovarali o aktualnim projektima i planovima za budućnost.

Kad se u tebi rodila ljubav prema glazbi i je li na to utjecala okolina u kojoj si odrastao?

Od svoje treće godine, otkad se nečeg suvislog sjećam, već sam svirao. Prva moja sjećanja vezana su za sinkronizaciju lijeve i desne ruke. Stara nešto šiva, a ja pizdim, jer ne mi ne ide sinkronizacija. Živio sam s klavirom 24 sata dnevno. Stari je glazbenik, mama je svirala, baka svira, sestra je svirala, teta…

Kasnije sam upisao muzičku školu u Požegi i zahvaljujući garnituri profesorica Rajke Martinčić, profesorice Gretzer, Nedela, profesorica Cvetke, profesora Munđara, upisao sam Srednju glazbenu školu u Varaždinu. Taj Varaždin je otpočetka bio u igri, jer je teta Rajka rekla da je Varaždin dobar, jedini su imali katedru crkvenih orgulja u Hrvatskoj i to mi je bilo fora.

Nas sedam bilo je tada jedinih, najmanjih orguljaša u Hrvatskoj. Dobio sam stipendiju Grada Požege, bio je g. Štirmer gradonačelnik, pa sam u Požegi održavao koncerte dva puta godišnje. Tada su stipendije imali i Emilija Višaticki, poslije Alen Kovačević, Majić i Koraljka Neferović, gradonačelnikova sestra. Ja i Koraljka smo skupa išli na prijemni, ona je prošla gitaru u Zagrebu, a ja sam odabrao Varaždin.

Kako je bilo u Varaždinu?

Tamo nisam imao nikoga da stane iza mene. Profesori su me doživljavali kao nekog Bosanca koji širi istočnjačku kulturu. Trebalo mi je vremena i vremena da se ja izborim da oni shvate otkud ja uopće i što hoću. Tih godina bili su jako zatvoreni.   Imali smo dva sata tjedno klavir i u tih dva sata ispucaš sve iz sebe. I onda netko dođe i kaže: „što to sviraš, marš van“. Sto puta sam ilegalno provaljivao u učionicu samo da se dočepam instrumenta i sviram jazz i blues. To nekome tko nije glazbenik djeluje neshvatljivo, no zamisli da tebi netko uzme ruku s kojom pišeš. To je gore od droge. Ja sam zahvalan Bogu što danas imam instrument koji je uz mene kad se probudim i to mi nitko nikad neće uzeti. Imao sam dosta problema s tim Varaždinom i na kraju sam srednju završio u Zagrebu.

Ipak, u Varaždinu si imao jako dobru ekipu.

Ti ljudi su i danas dobri, neki gostuju s Big Bandom Požega – Geček, Ferketin, to su dečki iz mog razreda. Neki su velike face vani, jedan od najboljih europskih trubača Vjeran Ježek. Mi smo imali bend Dixieland i više puta sam zbog toga dobio ukor. Kad sam došao u Zagreb, tamo sam opet išao u razred s jakom ekipom – Viktor Lipić Lipa, suprug Valerije Nikolovske, Denis Špegelj primaš Zlatnih dukata, moja cura Minja, glumica Ana Majhenić… Tako sam se ubacio u ekipu. Krenuli su poslovi – band Funky town, za koji smo ukrali Ivanu Kindl iz osječkog benda. Uvjerio sam ju da mora doći u Zagreb što je Ivani donijelo karijeru.

I onda se događa Dino Dvornik.

Maturant sam, imam 18 godina i uplatim maturalac Pariz – Amsterdam. Dođe Dino Dvornik i umjesto maturalca, odem na turneju s tim luđakom i još pet idiota. To je bilo nakon što se Dino razišao sa Song Killersima, nakon 1998. godine. Morao je pod hitno naći novi bend i onda je izbirao ekipu koju je vidio i poznavao po preporukama i složio se bend. Taj bend je ostao uz njega sljedećih deset godina, osim što sam ja otišao u Prljavo kazalište. Ali sam i dalje, kad sam mogao, svirao s njim.

Kako je došlo do toga da prije 16. godina postanete član Prljavog kazališta?

Do Prljavog kazališta je došlo nakon dugogodišnje suradnje s Telefon Blues Bendom. Tu sam radio s Vedranom Božićem, Pištom… i tu me Jajo (Jasenko Houra) skužio.

On je mene dvije godine vrbovao za Prljavo kazalište, a ja nisam pristajao. Do te 21. godine života upoznao sam svoje idole i strašno su me razočarali, osim Dvornika. Stvarno sam ga volio. I onda sam Prljavo Kazalište htio gledati s distance. Ono, odrastao sam uz vas, prvi poljupci i to. Nisam se usudio i vidio u toj ekipi. Igor Geržina, Ante Gelo su me nagovarali, jer smo tad svirali skupa. Rekli su mi: „nemoj biti idiot, odi probat“. I jebi ga, tako sam ostao, već šesnaestu godinu smo zajedno. Brzo je prošlo, dobro me tretiraju, ništa mi ne fali i radim što hoću.

Ove godine Prljavo kazalište slavi 40 godina.

Prljavo kazalište je jedna konstanta. Nekad se radi malo manje, nekad više, međutim, imamo svoj godišnji prosjek. Koncerti su dobri, veliki, sve je na nekom nivou. Sviđa mi se što je bend ostao privržen ljudima. Svirali smo nedavno u Pleternici na livadi. Ne moram reći da bina nije zadovoljavala uvjete, kao ni ova nesretna u Požegi lane koja se srušila. Najgore što možeš je neodržati koncert. Moraš to odraditi, ti ljudi su tu radi tebe, ne ti radi njih. Platili su ulaznicu i došli su vidjeti show. I da je sto puta manja bina, ti ćeš izgorit’. I zato se divim Jaji i Mlađi (Mladen Bodalec). Nijedan koncert nisu odradili onako, iako su tu i godine, bolesti, imaju oni blizu šest banki. Gledam sad za Novu godinu… Stari, meni je bilo zima za popizdit, znaš kako je tek onda njima. Ali nema, to je ono – deri, sviraj, to je to! A poslije kukaju i cvokoću u kombiju. Zato ih poštujem jako. Neki bendovi su se okrenuli i otišli.

Uz Prljavo kazalište, stalno radiš na još nekoliko projekata.

Čuj, muzičar nema hobi, muzičaru je hobi drugi bend, treći, četvrti… Boris Leiner je jednom rekao: ako želiš živjeti od muzike u Hrvatskoj, treba ti minimalno četiri benda. I to je istina. Ja imam sreću da radim u Prljavom kazalištu i da mi je dosta jedna svirka mjesečno da ne moram razmišljati. Kad sam dolazio u bend, tražio sam: nemojte mi uskraćivati pravo sviranja s drugim ljudima i drugu muziku. Ja vam obećavam da neću svirat Magazin i Jasmina Stavrosa, iako i njih respektiram. Ja dijelim muzičare kao vojne rodove – imaš lovačka društva, aktivnu vojsku, časnike, generale i komandose. Komandosi su najzajebaniji. Ja sebe smatram komandosom koji je u stanju odraditi svašta, bilo kad i bilo gdje. Spreman, obučen, obrijan, s instrumentom i na vrijeme. To rade komandosi, to nikad nećeš od lovačkog društva doživjeti. Kad trebaš zamjenu, zovi drugog komandosa. Ja sam uspio održati status komandosa. Iako sam u bendu, mene ljudi zovu da radim i s njima. Zadnjih desetak godina, svake godine radim jedan ili dva projekta koji dobiju Porin ili neku drugu nagradu. To je satisfakcija, ali je važno i kad prilažeš reviziju statusa umjetnika, to ima svoju težinu.

Što je posljednje što si radio?

Ove godine izašao je novi Geržina, prošli mu je dobio dva Porina. To je smooth jazz, dosta dobro se vrti po stranim postajama, on ima dosta posla u Hrvatskoj i vani. To sam s guštom radio. Drago mi je što sam nedavno radio s Mačkama, rockabilly bandom, s kojim sam snimio live album. Dubravko Vorih, basist Kazališta, je cijenjeni funk jazz basista, koji iza sebe ima pet samostalnih CD-ova. S njim radim dosta projekata vezanih za blues i jazz.  Dok je Boško Petrović bio živ, dosta smo svirali Grožnjan i Sloveniju i spremamo se završiti ove godine taj blues projekt i jedan jazz projekt, to će biti interesantno. Radio sam Nebojšu Buhina i Tomislava Golubana zadnje ploče, a ove godine očekujem da izađe live s Klincima s ribnjaka.

Iz tvojih suradnji, vidi se da uživaš raditi na jazz projektima

Ja sam diplomirao jazz i to je moja struka. Ja se zapravo smatram blueserom, jer jazz je „apgrejdani“ blues. Bez bluesa nema jazza i to će svaki profesor reći studentu. Blues je pristup sviranju, frazi, kako ga gleda muzičar, način sviranja, poimanja, odabira akordacije. Kad se posluša Nat King Cole, to je čisti blues, fundament.

Kako si se odlučio studirati jazz, nakon što si već ostvario zavidnu karijeru?

Jazz sam upisao da me oplemeni. Došao sam do stadija karijere kad nisam više vidio što dalje. Mislio sam – što ću ja sad? Zakopao sam se u bendove i projekte, karijeru sam ostvario, novca sam imao i idem sad ispočetka. Onda sam 2007. godine upisao studij u austrijskom Klagenfurtu, 12 semestara. Tamo je američka garnitura profesora, koji su svirali s nizom sjajnih glazbenika. Da mi nisu rekli da napokon moram diplomirati 2014. godine, ja bih i dalje tamo bio. Darko Misirača, profesor s Glazbene škole u Požegi i ja smo skupa svirali, Zvjezdan Ružić je kod istog profesora diplomirao. Masej Kovačević i ja smo ista klasa kod istog profesora. Ta škola je vrh.

Upravo si izdao prvi samostalni album. O kakvom je djelu riječ?

Odlučio sam napraviti prvi samostalni album „Rush“, koji je moj osvrt na ovu gužvu oko nas, kad nemamo vremena iskonzumirati ništa do kraja. Odlučio sam da ću odsad raditi sve samo do kraja. Morao sam sve dovršiti da bi ovo došlo na red. Dvije godine sam to snimao, pomoglo mi je mojih 19 prijatelja, najbolji muzičari koje možeš zamisliti u ovoj zemlji. Drago mi je da su pristali bez pitanja to odraditi. Duže se rasteglo miksanje i pretakanje, nego samo snimanje. Prvi put da sam se osobno uhvatio u koštac s produkcijom i miksanjem, što nisam nikad sam radio. Pa kako bude, hopa ili tropa, radio sam za sebe.

Recenzije su zasad dobre, svi koji su sudjelovali su ponosni i sretni, tako da sam i ja sretan. Moj najuži krug ljudi je to odobrio i ima dobrih komentara ljudi koji nisu u struci, što znači da je slušljivo. U Croatia Recordsu su slušali od početka do kraja i nisu prekidali pjesmu i imam osjećaja da je to čak i malo komercijalno.

Htio sam da Album bude različit, sa što više različitih „filmova“. S Hammondom i svojim načinom sviranja uspio sam ipak dobiti poveznicu između svih tih pjesama, jednu nit kroz koju će se moći reći –  aha to je Leikauff.

Na albumu je devet kompozicija.

Korijeni su u soulu, bluesu i funku. „Fusie Q“, „The duck“ i „Požega stroke“ su čisti funk, na čemu sam odrastao i koji najviše volim svirati. To je Dvornik prepoznao u meni i zato me se nije htio riješiti i volio me i ja njega.

Inače, sve pjesme su posvećene. „Požega stroke“ jer se smatram Požežaninom i mislim da je lijepo imati posvećeno jednu pjesmu Požegi. „Mister P“ je jednoj osobi koja je preminula, „Hank’s thing“ je posvećena mom kompozitorskom uzoru Hanku Manciniju, „The duck“ je intimna stvar za koju ćemo raditi video. „Get used 2 it“ je posvećena ovoj situaciji u svijetu, izbjeglicama i svim sranjima, ali moramo se priviknuti na to. „Rush“ je inspiriran direktno New Yorkom. Puno puta sam tamo boravio i rado bi tamo živio, ali ne kao radnik, nego kao jako bogat čovjek. „Fusie Q“ je posvećena jednoj djevojci, „Moa Mia“ je posvećena mojoj dragoj s kojom sam 20 godina. „Blues 4 Betty“ je intimno, ali može se reći da je to blues za sve djevojke ovog svijeta.

Ja sam zaljubljive prirode, mene žena impresionira više nego išta. Nitko nije imun na lijepe oči, ja sam vjeran ali kad radiš takav posao… gledaš ta prva dva-tri reda cura. Dobro su mi rekli – čuvaj se cura iz prvog reda, te su lude.

Uvjerio si se u to?

Neću ništa reći. Jedno vrijeme nas je pratila horda cura. Nisu to groupie cure, to policija prati. Takve se čuvaj, jer ta nije normalna. Bacalo se svašta na binu, grudnjaci, gaćice, čarape…

Zbog tebe?

A baš zbog mene, haha! Klavijaturiste ne doživljavaju. Uvijek je frontman glavni, to je u svakom bendu. Mlađo je ono… Onda gitaristi, pa bubnjari koji su ženama interesantni jer su životinje. Mi smo zadnji na redu.

Dobro, shvatili smo. Kakva su ti očekivanja od samostalnog albuma?

Od albuma nemam očekivanja, pa Croatia records niti nema prodajno mjesto u Požegi! Sto ljudi me pitalo kako da dođu do albuma, što da im kažem. Diskografija je kao takva mrtva… Očekujem da si to ljudi slušaju doma i u autu. Lani je u Britaniji prodano 3 milijuna vinila, vinil se vraća. Mi svi i dalje kažemo da „snimamo ploče“. Vrtjet će se nešto na radiju, rađeno je namjenski.

U prošlosti si radio kompozicije za kazališta?

Za Gradsko kazalište Požega sam radio glazbu za sigurno 15 predstava, dok je bila Maja Žebčević Matić. „Plava boja snijega“, „Pinokio“, „Pipi duga čarapa“ i druge predstave, prvi požeški mjuzikl smo radili. To mi je dalo iskustvo da bih naučio što je milozvučno i radiofonično, što mi je pomoglo u stvaranju vlastitog albuma. Znam da će sigurno neki upotrijebiti podlogu za emisije znanstvenog tipa.

Što trenutno stvarate, koji projekti će se pojaviti uskoro?

Radimo novi The BoneBomb. To je jedan skup individualaca, koji je dosta zapaženo prošao s prva dva albuma i odradili smo dosta svirki. To je muzika iz krimića sedamdesetih godina. Tip muzike koju možemo čuti u nekakvom „Prljavom Harriju“ ili filmovima s Charlesom Bronsonom. Treću ploču završavamo, napravili smo single s Remi, i toliko je dobar da ćemo raditi spot, iako nemamo baš novaca, jer nije komercijalni bend. Plan je napraviti i single s Ivanom Kindl.

Ivana Kindl još je jedna Požežanka u samom vrhu hrvatske glazbene scene. Surađujete li?

Dosta sviramo skupa i s njom imam plan raditi r’n’b, soul, blues, jazz pjesme. S njom puno radim, zadnjih par singlova koji su vani sam radio s njom. Ona je sirota nesigurna i trebala bi biti puno odlučnija nego što je. Svaki put kad dođem kod nje doma, kad se počne žaliti, kažem joj: gle Ivančice, imaš tamo 4-5 Porina, jedno 3 Zlatne ruže, pa neke druge nagrade… Imaš više nagrada nego Prljavo kazalište. Ona nije svjesna koliko je velika i koliko bi trebala, ali je super jer se ne da zajebavat i radi ono što hoće i tu joj skidam kapu.

A kakav je tvoj odnos s Vesnom Pisarović? U mladosti ste imali zajedničke početke.

Vesna Pisarović se naljutila na mene. Mi smo morali ići svirati za Bandića predizborno i rekla mi je da sam peder i neće pričat’ sa mnom više. Imala je koncert u Požegi u čitaonici i rekla je da mi je Bandić važniji od nje. Sad smo jedan-jedan jer sam ja nju strašno uvrijedio kao mladi dečko.

Ja Vesnu i dalje jako cijenim. Znamo se cijeli život, imali smo taj prvi bend u kojemu su svirali Oliver Sertić, Badrov, Mustapić i Nino Smolčić nam je gitare posuđivao. Dva gitarista a jedna gitara, onda jedna gitara a dvije žice… Moj bratić iz Gradiške je bubnjao, a Martina Gerbec i Vesna Pisarović su bile vokali. I tu smo se „zblendali“ ja i Vesna, jer ovi ostali su bili inertni, a mi smo bili muzičari. Mi bi kod mene radili uz klavir Whitney Houston, a oni navježbavali Srce na cesti. Išli smo kao bend na Turbo limach show i izdvojili su nas dvoje. Išli smo na sve moguće. Tad je u Požegi bila plaća 100 maraka, a mi smo imali toliku dnevnicu svatko: Vesna 100, ja 100 i mama 100 maraka – 300 maraka dnevno, a mi sedam dana na Turbo limachu.

Dugo smo se poslije sretali i svirali po bendovima, kad je postala zvijezda radili smo i surađivali. Ja nju cijenim iznad svega, ona je daleko najveći radnik, ja bih htio biti kao ona kad narastem. I talentirana je Vesna za popizdit. Kad autor je vrlo lukava i zna napravit pjesmu. Kad smo bili klinci to su sve njene stvari i tekstovi od Siniše Bevande. Za stvar koju smo svirali na Modrom biseru Rovinja je Zdravko Šljivac davao Vesni tada 1000 maraka, da ju on da Divasicama koje je tad slagao. I ona nije prodala, što je dobro. Tu pjesmu su Vesna i Bevanda radili.  Kindlica se već deset puta sprema tražiti od Vesne da ju otpjeva.

Tek ti je 37. godina. Gdje se želiš vidjeti za 10-20 godina?

Molim se za volju. Treba pazit što želiš jer ti se može desit. Meni se sve desilo što sam htio. Ipak, najviše na svijetu bih volio da se mogu posvetiti filmskoj glazbi i da mogu raditi za teatar. Zadnju predstavu sam radio za Ines Bojanić, za Scenu Velika Gorica, dječju lutkarsku predstavu. Međutim, teško je ući u te lobije. To je prelijepo, pogotovo raditi za djecu. Pazi, djeca jako dobro znaju što je dobro.  Ne možeš im „podvalit kiflu“, ovih 90% pjesama koje vidimo na TV su kifle koje djeca ne doživljavaju. Kad djetetu daš nešto dobro, ostaje za cijelu život.

Želim svojom muzikom poboljšavat svijet, činiti svoj i život drugih ljepšim. Ako mogu to uvaljat u film i kazalište kroz najsubverzivijni načni za doći do nečije svijesti, spojiti sliku s muzikom. Koliko te puta filmska scena u kombinaciji s glazbom pogodila direktno u srce? Kakav bi bio „Forrest Gump“ da nema onakve muzike? Ne bi bio ni upola dubok da je nema. To se studira, to je zajebano.

Kod nas imaš deset redatelja koji imaju pet kompozitora. Uz sve moje ambicije, imena i prezimena, jako teško je ući, moram jako puno rolati i kopati. Zato i ovaj album „Rush“, kad me netko unajmi da koštam dvostruko više. Moj status u bendu se mijenja, jer malo drukčije gledaju tog svog Leikeuffa, nisi više onaj mali.

Lijepo je nastupati i putovati, ali želim da napravim film ili dva godišnje i 3-4 muzike za predstave godišnje. Dok sam bio u Požegi sa SKAD-om i Slavicom Jelić radio sam godišnje po 7-8 predstava i to mi je super. Dobiješ tekst i upute i dereš. Super je kad si u okviru.

Poruka za kraj?

Uživajte u dobroj muzici. Glazbena škola Požega je bolja nego ikad, imate Big Band Požega, mladih talenata. Moja poruka je da je glazba nevina, nemojte raditi razliku u ljudima zbog nje. Glazbu ima pravo slušat kakvu god tko voli. Nešto se mora slušat. Dijelite se po riječima i djelima, a ne po glazbi. Dobro je kad slušamo, sranje je kad ništa ne slušaš.

Hvala Jurici na ugodnom razgovoru i druženju. Iako ljubitelj jazz i blues glazbe s osnovnim muzičkim obrazovanjem, ne smatram se dovoljno kompetentnim recenzirati album „Rush“. Laički, riječ je o pitkim instrumentalima vrhunske produkcije, koja može poslužiti kao uhu ugodna i nenametljiva pozadina za vrijeme vožnje, a inspirirajuće i dinamično za trenutke kreativnosti. Ako vam se pruži prilika, svakako nabavite svoj primjerak „Rusha“.